Jeste li se ikada pitali, koja je stvarna važnost igre za djecu?
Prema Konvenciji o pravima djece, igra je osnovno pravo svakog djeteta. No, osim što je osnovno pravo, igra je, uz hranu i san, osnovna potreba svakog djeteta.
Igra je primarni način kroz koji dijete uči o sebi i svijetu oko sebe. Osim navedenog, uloga igre leži i u razvijanju osjećaja sigurnosti, samostalnosti i samokontrole ali i usavršavanju vještina na svim razvojnim područjima (motorički, socio-emocionalni, kognitivni, govorni).
Što se sve razvija igrom
1. Motorički razvoj: usvajanje i usavršavanje biotičkih motoričkih znanja i vještina, razvoj i poboljšanje grube i fine motorike, razvoj i poboljšanje koordinacije i stabilnosti,
2. Socio-emocionalni razvoj: učenje poštivanja pravila i izmjene slijeda, učenje čekanja na red, pospješivanje socijalnih interakcija i stvaranje prijateljstava, izgradnja samopouzdanja, poticanje pozitivnih emocija i primjerenih emocionalnih reakcija,
3. Kognitivni razvoj: poticanje kreativnog razmišljanja, poticanje kritičkog razmišljanja, poticanje mašte, povezivanje uzroka i posljedice,
4. Razvoj govora: ponavljanje riječi, poticanje na razgovo
Tipovi igre
Kada govorimo o igri, moramo naglasiti kako postoje i određene razine, odnosno tipovi igre.
Prva razina igre koja se kod djece javlja je tzv. funkcionalna igra. U ovoj fazi djeca većinom bacaju predmete, lupaju s njima ili po njima i sl., a sve kako bi shvatili koja je funkcija pojedinog predmeta i kakvu će reakciju kod odraslih izazvati njihovi postupci.
Druga razina nastupa oko djetetove 2. godine a radi se o konstruktivnoj igri. U ovoj se fazi dijete poznaje funkciju predmeta te se služi njima sa specifičnom namjerom da nešto stvori.
Treća razina naziva se simbolička igra. Ova vrsta igre zastupljena je između 4. i 6. godine života a djeca se njome služe kako bi upoznala svijet odraslih. Ova vrsta igre posebno je poticajna za socio-emocionalni razvoj djece.
Igra kod djece s teškoćama u razvoju
Je li važnost igre jednaka i za djecu s teškoćama u razvoju? Ma naravno da je, ako ne i veća.
Igra je većinom spontana aktivnost svakog djeteta. Međutim, kada govorimo o djeci s teškoćama u razvoju, situacija je ponešto drugačija. Većina djece s teškoćama u razvoju ima sužene i vrlo specifične interese, stoga je i njihova igra većinom stereotipnog karaktera. Također, čest je slučaj da se tipovi igre razvijaju drugačijim tempom. Konkretno, ako imate dijete od 5 godina koje se igra na način da baca predmete, to bi značilo da je to dijete još uvijek na razini funkcionalne igre. Dakle, faza konstruktivne igre kod tog djeteta još nije nastupila.
Uloga roditelja, odgajatelja i terapeuta u navedenoj situaciji je da kreiraju sadržaj koji će potaknuti kod djeteta razvoj konstruktivne igre. Igra će i dalje biti u fokusu kao glavna aktivnost, no na nama je da ju prilagodimo kako bi postala funkcionalna i poticajna za razvoj djeteta.
Što možemo napraviti? Ako se vratimo na prethodni primjer, naša uloga u kreiranju sadržaja za navedeno dijete bila bi da zajedno sa djetetom uzmemo kocke i složimo toranj, ne dajući djetetu mogućnost da baci kocke. Nakon svakog složenog tornja, dijete nagradite sa puno pohvala i pozitivnih riječi kako bi se stvorile pozitivne emocije. Ako se dijete bude osjećalo ugodno i kada shvati da ga bodrite svaki puta kada složi toranj, brzo će navedenu aktivnost provoditi i sam te na taj način polako prijeći na konstruktivnu igru.
